Normiranje određenih funkcionalnih područja u međunarodnim odnosima država, njihovih organizacija ili gospodarskih subjekata, već desetljećima nije nikakva novina. Potreba međusobnog razumijevanja, potreba usklađenja dotad uspostavljenih različitosti, u nekom konačnom cilju na ovakve zahtjeve davno je ponudila odgovarajuće odgovore u obliku međunarodnih normi. Takav cilj, opredmećen u području međunarodnog prometa ili trgovinskih odnosa, cjelokupni dotadašnji proces njihovog nastajanja doveo je u situaciju da je on sam kao takav davno prestao biti nečim neuobičajenim ili novim.

Pojava međunarodne regulativa na području sigurnosti, koje je potom uslijedila neposredno iza onih komunikacijskih i zahtjeva za uspostavljenje sustava kvalitete, to je bila još u manje. Osnovno pitanje i zahtjev za sigurnošću u međusobnom prometu, u mnogo slučajeva i često, postalo je preduvjetom bez kojega se određeni željeni odnos nije mogao niti uspostaviti. Na taj je način sigurnost, kao takva, postala globalnim konceptom i okvirom izvan čijih graničnih linija nije mogao opstati niti jedan od iole ozbiljno zamišljenih u međusobnu interakciju stavljenih projekata.

S druge strane, ako se igdje to načelo sa svoje međunarodne razine uspjelo munjevito spustiti stepenicu niže i praktično uključiti u nacionalne kodifikacije, onda je to slučaj s područjem upravljanja sigurnošću hrane, odnosno djelatnostima ukupne prehrambene proizvodnje. Sa svoje strane ta je neophodnost potrebe za međusobnim povezivanjem i brzina tog povezivanja donijela i odgovarajuću dozu nerazumijevanja i nesnalaženja. Pogrešnih tumačenja, također. Želje da se nejasnoća situacije, ili podnormiranost u određenim područjima iskoristi, još i mnogo više. Posebno i baš kada je riječ o spomenutom području. Imajući u vidu njegovu rasprostranjenost i značaj, takvo što ne bi nikoga trebalo posebno čuditi. Dakako, pod uvjetom da se ne upadne u unaprijed postavljenu zamku generalizacije i pomisli da sve što je uvedeno boluje od iste boljke.

O čemu se, u biti, radi?

SLIČNE TEME

Evidentna je, naime, praksa dijela savjetničkih kuća - barem kada je o Hrvatskoj riječ - koje u nuđenju svojih konzultantskih usluga na implementaciju sustava upravljanja sigurnošću hrane miješaju teoretsku podlogu različitih operativnih sustava istog područja i time izazivaju poremećaje u željenim praktičnim rezultatima. Na taj način, krajnji cilj i želja za praktičnim efektima neophodnog smanjenja opasnosti i unutar nje stupnja rizika, gube na svojoj efektivnosti. Ponude za implementaciju ili povezivanje sustava ISO 9001 i ISO 22000; ISO 22000 i HACCP; samostalno ISO 22000 ili HACCP, tipičnim su im primjerom i potpuno nepotrebno aktiviranom dilemom i sporom. Ima li u svemu tome išta nesporno? Dakako, da da. U svakom slučaju to je međunarodna norma ISO 9001, u svojoj ulozi temeljne norme na području kvalitete, a kvalitete kao temeljnog zahtjeva bilo kojeg proizvodno-uslužnog procesa! Kasnije razvijene norme za specijalistička područja (ISO 14000, OHSAS, ISMS i ostale) nastavljaju se svojom metodologijom i strukturom oslanjati na ovu kao „osnovnu“ normu. Pojavljuju se one na taj način u originalnoj vlastitoj ulozi sub-specijalističke norme. Osim, dakako, HACCP-a. HACCP je bio i ostao različit od njih. On nije norma. On je potpuno atonoman sustav izgrađen i razvijen sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u USA, da bi potom kao sustav specijalističkih zahtjeva i načela bio prihvaćen i uključen u zakonodavstva velikog broja svjetskih država. Upravo mu ta činjenica daje pravo na vlastitu originalnost. Rečeno, iz još najmanje dva dodatna razloga koja proizlaze iz njegovih različitosti naspram ostalih:

sam nije norma, pa s osnova toga (po najvećem broju tumačenja) ne može biti certificiran od strane ovlaštenih certifikacijskih institucija,
nema strukturu i snagu normi i zakona, već mu ona proizlazi iz činjenice njegovog eventualnog uključivanja u njihov korpus i sadržaj, ali ga upravo ta činjenica štiti o neovlaštenih intervencija i izmjena.

Najavljeni primjeri o pogrešnom povezivanju - bez obzira da li se HACCP uključuje u specijalističku normu ISO 22000, ili se ova norma s HACCP-om u sebi, uključuje u ISO 9001 - ovim činjenicama bivaju potvrđeni. Time postaje neophodnom i potreba prestanka ovakve prakse. I to ne samo iz organizacijsko-operativnih, tj. praktičnih razloga. Iz onih financijskih, još mnogo više.

O čemu je još konkretno riječ? Do samog početka dvadeset i prvog stoljeća poslovni svijet, na ovom specijalističkom području, poznavao je preko dvadeset shema za audit dobavljača. Jasno je da je takva šarolikost izazivala brojne zabune, nesnalaženja i kontradikcije u svakodnevnom međusobnom prometu zainteresiranih sudionika. Odgovor na postavljenom zahtjevu za usklađenjem prakse, 2005-te bila je pojava norme ISO 22000. Kao svojevrsno međunarodno rješenje problema, sa svojom sposobnošću usklađenja zahtjeva u različitim sustavima upravljanja sigurnošću hrane, veoma brzo se našla uključena u zakonsku strukturu četrdesetak država. Specifičnost i posebna kvaliteta ove norme proizlazi iz činjenice da je ona u sebe potpuno integrirala zahtjeve HACCP sustava. Time je, osim efektnog odgovora na postavljenja pitanja ujednačavanja različitih kriterija i trgovinske prakse, istovremeno razriješila problem iz područja certificiranja u obliku dileme da ili ne HACCP. Njenom neposrednom implementacijom i korištenjem omogućeno je nesmetano provođenje audita (sve tri razine) kao meritornog dokaza ispunjenja HACCP zahtjeva.

S druge strane, njen položaj prema „osnovnoj normi“ ISO 9001, također je postao nedvojben. Njena struktura i sadržaj poglavlja, u skoro 80%, s izuzetkom u procesnim zahtjevima točke 7., po logičkom slijedu stvari preklopila se sa zahtjevima norme ISO 9001.

Ovim podatkom, automatski je uspostavljena i neka vrsta pravila za sve buduće kompatibilne odnose u kojima se ove dvije norme nalaze. Za područje HACCP-a, posebno. Rečeno znači, da se eventualnim neselektivnim povezivanjem ISO 9001 i ISO 22000 - zbog inače opravdane želje za integracijom tih samostalnih sustava kvalitete i sustava upravljanja sigurnošću hranom - u praksi nepotrebno duplicira veliki dio njihovih postojećih sadržaja. Time se sam postupak integracije istovremeno i nepotrebno komplicira, zbog čega se kao neposredna posljedica pojavljuju povećani troškovi i povećani stupanj kompliciranosti i nerazumijevanja novo-integriranog sustava. Sa svim praktičnim negativnim posljedicama koje iz takvog stanja potom proizlaze.
Što je odgovor na uspostavljenu situaciju? Po jednostavnoj logici stvari - ako je to objektivno moguće - uspostavljanje potpuno različitih konzistentnih parova. Naime, ako već postoji implementiran sustav kvalitete po normi ISO 9001, tada mu je idealan partner samostalni HACCP, u svoj svojoj veličini i strukturi. Već relativno jednostavnim šifarskim skretnicama unutar postojećeg sustava šifriranja i minimalnim tekstualnim intervencijama u poglavljima 4., 5. 7., i 8. Priručnika (a kod Postupka upravljanja dokumentacijom u dijelu uspostave šifarskog sustava), moguće je realizirati kompletnu željenu integraciju.

Rečeno, dakako, ne znači kako se ne mogu povezivati „devetka“ i „dvadestdvica“. Čak, naprotiv. Takav se konglomerat također može preporučiti; posebno u većim organizacijama u kojima već postoji uveden sustav kvalitete. Nuditi, međutim, uvođenje obje norme od samog početka, posve je drukčija priča. Ako se kojim slučajem - koliko god se poznavateljima područje kvalitete takvo što činilo nelogičnim - želi samo implementacija sustava upravljanja sigurnošću hrane po normi ISO 22000 u tvrtki koja prethodno nije uvela sustav kvalitete, želja se bez velikih stresova po uspostavljeni proizvodno-uslužni proces također može izvesti bez nekih posebnih problema. Kada se, međutim, radi o organizacijama tipa obrtničko-uslužnih radnji, tada se već aktiviranje i samo HACCP-a, može pokazati više nego zadovoljavajućim rješenjem. Što će se u takvom primjeru dogoditi s eventualnom željom za posjedovanjem odgovarajućeg certifikata, ostaje tek da se vidi. Praksa je do sada pokazala da i u takvim malim proizvođačko-uslužnim objektima, potvrda konzultantske kuće o uvedenom i redovitom praćenju sustava, može imati visoki efekt u njenoj ulozi dokaznice. I to, kako u odnosu kupca i proizvođača/prodavača, tako i davatelja usluge na jednoj, a organa nadzora na drugoj strani.

Ako se, kojim slučajem, nacionalno zakonodavstvo na ovom području očekivano prilagodi potrebama prakse - smanjujući upravno-inspekcijski formalistički nadzor, a povećavajući praćenje funkcionalnosti uspostavljenog sustava - za pretpostaviti je da će i ovaj problem naći svoje rješenje. Do tog vremena, iz svih naprijed nabrojanih minimalistički danih razloga, trebalo bi važiti nepisano pravilo o zahtjevu za kompatibilnom povezivanju ovih sustava. Stoga, ako se u dobroj vjeri odista traži izlaz iz uspostavljene dileme, može se mirne savjesti ustvrditi: povezivanje ISO 9001 i HACCP da; ISO 9001 i ISO 22000 zajedno i od početka, nikako ne!

Eventualno insistiranje na njihovom integriranju i implementiranju u praksu, od samog početka kao odvojenih sustava (što su također primjeri iz prakse), bit će konačnim dokazom „zločeste“ namjere savjetničkih kuća koje ih nude.

Slavomir C. Miljević

Dodajte ovu stranicu na Vašu socijalnu mrežu

| Više...