Ono što nas čini sretnima |
|
|
|
| Autor K. Gaži Pavelić, EOQ QM i QA | |||
| Nedjelja, 01 Ožujak 2009 18:15 | |||
|
«Dobro je plaćen onaj tko je zadovoljan»[1] Sustav kvalitete zahtijeva da organizacija utvrdi potrebe i očekivanja svih zainteresiranih strana. U te strane svrstava kupce, vlasnike (dioničare), dobavljače i druge poslovne partnere, društvo tj. širu društvenu zajednicu, te zaposlenike (radnike) organizacije. Smatra se da su ljudi, bez obzira na njihov položaj u hijerarhiji, najvažniji. Zato je organizacija sa sustavom kvalitete dužna podastrijeti dokaze da zna potrebe i očekivanja radnika vezano uz priznanja, zadovoljstvo poslom, razvoj kompetencija i znanja, a sve u cilju maksimalizacije uključenosti i motivacije. Također mora sustavno mjeriti njihovo zadovoljstvo kako bi znala što poboljšava ili umanjuje radnu motiviranost i efikasnost. Obaveza je dvostruka u slučaju da su radnici ujedno i dioničari!
Velika većina hrvatskih menadžera čvrsto vjeruje da radnicima posao ne smije pružati ni malo zadovoljstva, te da su potreba i strah najbolji motivatori. Uostalom, kome se na poslu nešto ne sviđa, neka uzme knjižicu i ode! Burza je puna onih koji će objeručke prihvatiti još više posla za manja prava i manju plaću! Iako su vrlo vješti i brzo prihvaćaju sve trendove u menadžmentu sa Zapada, tako da se čak služe pidgin engleskim u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji (jer misle da je to cool), zadovoljstvo radnika im se nikako ne uklapa u njihov način upravljanja.
Nasuprot ovome, Studs Terkel[2] smatra da je rad, posao, svakodnevna potraga za smislom života, a ne samo dnevni kruh. Potraga za priznanjem, ne isključivo za novcem. Posao treba biti zanimljiv, ne dosadan. Smatra da je posao određeni način života, a ne način umiranja od ponedjeljka do petka. Mislim da se svi možemo složiti s time s obzirom koliki dio života provedemo radeći. Također znamo da bolje i efikasnije radimo kada smo zadovoljni poslom, suradnicima, nadređenima i plaćom. Plaću namjerno stavljam na kraj jer ona nije pravi motivator (koga zanima, može sve o ovome naći u brojnoj stručnoj literaturi). Jasno, svi želimo više novca, ali u dubini duše znamo da postoje neke druge vrijednosti koje su nam jednako važne kao i novac i koje možda još više želimo: zadovoljstvo onim što radimo, vidljivost rezultata, osjećaj da se naš rad cijeni i da doprinosi zajedničkom cilju, priznanje za dobro obavljeni posao, te da se cijeni naše znanje, iskustvo i stručnost. Naime, nakon kraha ere lakomosti u 1990-ima, koju simbolizira propast Enrona, ponovno «igraju» neke staromodne vrijednosti kao što su povjerenje, integritet i ponos na obavljeni posao. Bilo koji posao – i onaj čistaća ulice i onaj vrhunskog kirurga. Na žalost, ove vrijednosti opet žive u brutalnom, zapadnom kapitalizmu, a nas u «tranziciji» nekako zaobilaze. Po svemu sudeći, moramo ponoviti tuđe greške, a dok mi gubimo vrijeme otkrivajući toplu vodu, Amerika i Evropska unija ekonomski grabe naprijed tempom koji nećemo dostići nikada, pa ni tada! Prije će Kina uvesti kapitalizam nego što ćemo mi shvatiti da zadovoljstvo radnika nije socijalistička floskula, već jako oruđe kapitalizma u postizanju planiranih ciljeva.
Kao predavač i auditor uvjerila sam se da većina čelnih ljudi u organizaciji zadovoljstvo radnika ne smatra važnim za ostvarenje bilo kojeg poslovnog cilja. Svakako, kada razgovarate s njima, svi se kunu u poslovne rezultate, racionalizaciju poslovanja (što uvijek znači samo jedno: otpuštanje), strategije, marketing i brigu o zaposlenicima (negdje je to poštivanje Zakona o radu – šta bi više htjeli?!). No, kada malo zagrebete po površini, pojavi se ružna glava isključivo osobnog, uskog, interesa kojem je podređeno sve ostalo, te jedva prikriveni prezir prema «šljakerima» i «službenicima».
Da je moj glas presudan, takvim organizacijama oduzela bih ili ne bih izdala certifikat jer u njima ne samo što sustav kvalitete ne postoji, već se ne primjenjuje ni dobra poslovna praksa. Nadalje, to znači da su takve organizacije bez budućnosti jer neće izdržati nemilosrdnu tržišnu utakmicu s obzirom da samo dobro uigran, motiviran i jedinstven tim pobjeđuje.
Do sada sam naišla na svega nekoliko naših organizacija koje su sustavno mjerile zadovoljstvo zaposlenika i znale što je «ono što ih čini sretnima». Te organizacije imaju
odlično razrađen sustav nagrađivanja i poticanja inovacija, te sustav plaća preko kojega svaki radnik zna koliko svojim radom doprinosi uspjehu organizacije. To je ta «uključenost» o kojoj priča ISO norma, svi gurui kvalitete, ali i najuspješniji poslovni ljudi svijeta. Bilo bi jako dobro, o isplativosti da se i ne govori, da usvojimo njihova iskustva i ne ponovimo njihove greške.
Postavi u favorite
Poveznica
Pošalji u email
Poziva: 1660 Poveznica(0)
Komentari (0)
![]() Napišite komentar
Morate biti prijavljeni da biste mogli poslati komentar. Molimo vas da se registrirate ukoliko nemate već otvoren korisnički račun.
|




Sustav kvalitete zahtijeva da organizacija utvrdi potrebe i očekivanja svih zainteresiranih strana. U te strane svrstava kupce, vlasnike (dioničare), dobavljače i druge poslovne partnere, društvo tj. širu društvenu zajednicu, te zaposlenike (radnike) organizacije. Smatra se da su ljudi, bez obzira na njihov položaj u hijerarhiji, najvažniji. Zato je organizacija sa sustavom kvalitete dužna podastrijeti dokaze da zna potrebe i očekivanja radnika vezano uz priznanja, zadovoljstvo poslom, razvoj kompetencija i znanja, a sve u cilju maksimalizacije uključenosti i motivacije. Također mora sustavno mjeriti njihovo zadovoljstvo kako bi znala što poboljšava ili umanjuje radnu motiviranost i efikasnost. Obaveza je dvostruka u slučaju da su radnici ujedno i dioničari! 
