Ugledni BPM mislilac Terry Schurter razlaže pojmove poslovnih procesa i podprocesa i stavlja ih u kontekst upravljanja poslovnim procesima

Glavni analitičar u tvrtki BPM Group Terry Schurter pozabavio se problematikom definiranja proces u kontekstu poslovanja poslovnim procesima, odnosno BPM-a (Business Process Management). Schurter naime tvrdi da ne postoje široko prihvaćene definicije vrsta i podvrsta „procesa“ u BPM-u. On to objašnjava time što BPM postoji prije svega u poslovnoj praksi, što znači da se definicije utvrđuju konsenzusom, a ne znanstvenim metodama. No on utvrđuje određena pravila koja se mogu primijeniti na vrste i podvrste poslovnih procesa, a koja se baziraju na (opet) konsenzusu najznačajnijih BPM mislilaca. Takva pravila mogu otkloniti velik dio zabune koja se povezuje s definiranjem poslovnih procesa.

„Proces leži u samome srcu BPM-a, no postoji korjeniti nesporazum u smislu definicije 'procesa' u kontekstu BPM-a“, kaže Schurter.

Prema obrazovnoj shemi EOQ za niz sustava upravljanja postoji između ostalog i službeni profil MENADŽER. Tako postoji Menadžer za sustave upravljanja kvalitetom, Menadžer za sustave upravljanja informacijskom sigurnošću, Menadžer za upravljanje zaštitom okoliša, itd. Svi oni u prefiksu imaju i dodatak EOQ ako je školovanje i osobna certifikacija provedena po pravilima EOQ organizacije. No, za ovaj tekst to nije bitno.

Što je bitno?

Bitna je riječ menadžer. Ona je u nekim tvrtkama (naročito velikim) problematična. Zašto? Zato što su menadžeri u pravilu u takvim tvrtkama privilegirani u smislu najtajnijih plaća, menadžerskih ugovora, kreditnih kartica, mobitela, automobila, i što svega ne. Ne mislim da je to loše ako tvrtka tako želi i vidi u tome prosperitet zbog kvalitetnijeg rada menadžera tog statusa. Ali, sada se pojavi neki mladac, završi školu u trajanju od 100-160 sati i koji službeno ima međunarodno priznati status menadžera za … . E, to za neke tvrtke već nije zgodno, jer kako da bude menadžer, a da nema sve te privilegije koje u tvrtki trebaju normalno imati pravi menadžeri.

Međunarodna konferencija kvalitete, u organizaciji American Society for Quality (ASQ), održana je prošle godine u Houston-u, Texas-u. Dva i pol dana George R. Brown Conventio Center, vrvio je učesnicima sa svih strana svijeta. Konferencija je, za naše pojmove, bila savršeno organizirana. Također me je oduševila i zainteresiranost učesnika. Završnoj svečanosti prisustvovalo je neznatno manje ljudi (oko 2000) nego otvaranju. Ljudi koji plješću, vesele se i zabavljaju na zatvaranju skupa šokirali su nas iz Hrvatske.
Program je počinjao u 8h, završavao oko 17h. Osim odličnih plenarnih izlaganja, istovremeno se odvijalo desetak prezentacija unutar raznih sekcija. Osim dobre međusobne komunikacije, učesnici su odlično i stalno komunicirali i s predstavnicima sponzora i izlagača. Oni su, u prostoru u kojem su se odvijale i sve stanke za kavu i ručak, imali multimedijalne prezentacije svojih usluga i proizvoda. Dijelili su korisne promotivne materijale i organizirali privlačne nagradne igre.
Također, nije bilo dosadnih govorancija raznih „dužnosnika". Za razliku od naših, sve čime pridonesu organizaciji i popularizaciji ovakvih skupova smatraju dijelom svojeg posla za koji ih plaćaju porezni obveznici. Osobna promocija ne dolazi u obzir.
Iz svega, nameću mi se neka pitanja:
• Da li u Hrvatskoj možemo imati bolje i zanimljivije skupove kvalitete?
• Što je krivo za lošu organizaciju i slab interes učesnika?
• Da li nedostaju ljudi koji znaju, hoće i mogu?
• Da li je u pitanju novac, neprofesionalizam i poimanje „hrvatske kvalitete"?