Ugledni BPM mislilac Terry Schurter razlaže pojmove poslovnih procesa i podprocesa i stavlja ih u kontekst upravljanja poslovnim procesima

Glavni analitičar u tvrtki BPM Group Terry Schurter pozabavio se problematikom definiranja proces u kontekstu poslovanja poslovnim procesima, odnosno BPM-a (Business Process Management). Schurter naime tvrdi da ne postoje široko prihvaćene definicije vrsta i podvrsta „procesa“ u BPM-u. On to objašnjava time što BPM postoji prije svega u poslovnoj praksi, što znači da se definicije utvrđuju konsenzusom, a ne znanstvenim metodama. No on utvrđuje određena pravila koja se mogu primijeniti na vrste i podvrste poslovnih procesa, a koja se baziraju na (opet) konsenzusu najznačajnijih BPM mislilaca. Takva pravila mogu otkloniti velik dio zabune koja se povezuje s definiranjem poslovnih procesa.

„Proces leži u samome srcu BPM-a, no postoji korjeniti nesporazum u smislu definicije 'procesa' u kontekstu BPM-a“, kaže Schurter.

Prateći stanje tijekom niza godina o događajima vezanim za uvođenje ISO 9001, odnosno sustava za upravljanje kvalitetom, u hrvatske firme, sve više sam uvjeren da je ključni stav u firmama koje su implementirale ISO 9001 i sukladno s time osigurale i certifikat, obična gnjavaža, maltretiranje zaposlenika, brdo papirologije, manji ili veći trošak, a za uzvrat nikakva korist. Najčešći odgovor će se dobiti od zaposlenika da su se morali  certificirati za ISO 9001 jer inače ne mogu učestvovati na natječajima. Netko se sjetio da certifikat ISO 9001 predstavlja jedan od nezaobilaznih elemenata u natječajima. Taj „genije“ koji se toga sjetio, u svakom slučaju nema pojma što je to ISO 9001, u koju svrhu se uvodi, i kakav je odnos one firme koje ga ima i one koja ga nema. Ta činjenica nepromišljenog (i glupog) zahtjeva je bitno doprinijela činjenici besmislenosti implementacije ISO 9001, formalnom uvođenju sustava za upravljanje kvalitetom. Za te slučajeve osiguranja certifikata ISO 9001 se potpunom slažem sa stavom zaposlenika koji misle da je to gnjavaža, maltretiranje zaposlenika, brdo papirologije, manji ili veći trošak, a za uzvrat nikakva korist. Čak stječem utisak da je izdavanje i prihvaćanje certifikata ISO 9001 business koji nije pod nikakvom kontrolom i da je u velikom broju slučajeva obmana.

To se bitno kosi sa mojim uvjerenjem i saznanjima o značaju ISO 9001 i njegovoj vrijednosti za firmu. Zato se sa pravom čovjek treba upitati: TREBA LI U OPĆE ISO 9001 CERTIFICIRATI U FIRMI? Ako se uzme u obzir besmislena obveza mogućnosti učešća na natječaju, onda je odgovor u svakom slučaju da. Ako je to jedini razlog za certificiranje ISO 9001, onda razumijem menadžment kojemu je u tom slučaju stalo samo da dođe do certifikata za što manju cijenu i napor. Taj razlog uvođenja ISO 9001 je toliko jak da svaki suvisli razlog uvođenja više nije bitan. Bojim se da su se u taj začarani krug formaliziranja certifikata ISO 9001 uključile i certifikacijske kuće.

Prema obrazovnoj shemi EOQ za niz sustava upravljanja postoji između ostalog i službeni profil MENADŽER. Tako postoji Menadžer za sustave upravljanja kvalitetom, Menadžer za sustave upravljanja informacijskom sigurnošću, Menadžer za upravljanje zaštitom okoliša, itd. Svi oni u prefiksu imaju i dodatak EOQ ako je školovanje i osobna certifikacija provedena po pravilima EOQ organizacije. No, za ovaj tekst to nije bitno.

Što je bitno?

Bitna je riječ menadžer. Ona je u nekim tvrtkama (naročito velikim) problematična. Zašto? Zato što su menadžeri u pravilu u takvim tvrtkama privilegirani u smislu najtajnijih plaća, menadžerskih ugovora, kreditnih kartica, mobitela, automobila, i što svega ne. Ne mislim da je to loše ako tvrtka tako želi i vidi u tome prosperitet zbog kvalitetnijeg rada menadžera tog statusa. Ali, sada se pojavi neki mladac, završi školu u trajanju od 100-160 sati i koji službeno ima međunarodno priznati status menadžera za … . E, to za neke tvrtke već nije zgodno, jer kako da bude menadžer, a da nema sve te privilegije koje u tvrtki trebaju normalno imati pravi menadžeri.

Do nedavno nisam imala pojma da u Hrvatskoj već jaaaako dugo izlazi časopis „Polimeri“ koji je namijenjen promociji i slavljenju svega plastičnoga. Zaprepastili su me članci u nedavnom izdanju jer mi je zaista teško vjerovati da ljudi koji u njemu pišu ne vide dalje od svoje struke ili branše. Još više sam šokirana člankom M. Rujnić-Sokele „Je li moguć život bez plastike?“ u dijelu časopisa koji se naziva Zaštita okoliša i zdravlja. Autorica bez imalo krzmanja zaključuje slijedeće:

„Odgovor na pitanje iz naslova  članka je jasan – ne, život bez plastike nije moguć………….. Plastični proizvodi, a posebno plastična ambalaža, uz današnji su način života nužni."

Na nedavno održanom 53. EOQ kongresu o kvaliteti u Cavtatu svi plenarni govornici i panelisti su, u okviru svoje teme, govorili o okolišu i načelima održivog razvoja. U Zagrebu je Peter Senge govorio o utjecaju okoliša na ekonomiju, privređivanje, ekonomski rast, poslovanje tvrtki. Obama o ovoj temi govori barem jednom tjedno. Koliko često o tome govori naš/a premijer/ka? Odgovor je „nikada“. Okoliš i održivi razvoj za Hrvatske su mega umove sinonim za „zelene“ aktiviste, a aktivizam je prljava rabota u državi meda i mlijeka.

Prevladava uvjerenje kako smo mali zagađivači i da o nama ne ovisi stanje ostatka svijeta. Nemam uvid u programe naših fakulteta, pa ne znam koliko su okoliš i njegova zaštita uključeni u kolegije. Jedan dio mlade populacije svjestan je ovih problema, no većina ne razmišlja o tome. Oni, na primjer, nesmanjenom žestinom piju pivo proizvedeno u pivovari čija je ekološka bahatost uzrokovala smrt jednog čovjeka. Pivovara nije pretrpjela štetu i sramotu, njezino pivo nije bojkotirano. Dapače, nedavno je „dobila“ certifikat ISO 14001, iako se čini da nije promijenila svoju „brigu“ za okoliš. To je za nas nevažno jer, eto, zapošljava se puno ljudi, generira se profit, netko ima koristi. Dok su razvijene industrijske zemlje svijeta, u koje, prema kriterijima, spada i Hrvatska, zaokupljene zaštitom okoliša i održivim razvojem, Hrvatska je zaokupljena prvobitnom akumulacijom kapitala. Evropa je u 21-om stoljeću, Hrvatska  u 19-om. Zato naši političari i ekonomisti nikada ne govore o ovim gorućim temama, već veleumno poučavaju osnove ekonomije i kapitalizma. Javnost, sva sretna što je u kapitalizmu, bjesomučno kupuje neuništive PVC vrećice trgovačkih lanaca. Ne znaju bolje, a netko se brine ni da ne saznaju. Vrećica košta 50 lipa, pa što se izgubilo na povratu boca, zaradi se na prodaji vrećica! Prekomjerni profit jedini je kriterij uspješnosti za naše ekonomiste i političare. Umjesto da od Hrvatske stvorimo nezagađeni brand, da počnemo na pametan način koristiti ono što nam priroda tako izdašno i dobrohotno daje, da to čuvamo i njegujemo, mi sve uništavamo. Izgleda, nije važno kako će ovdje živjeti naša djeca i njihova djeca. Bahati kapital, bjelosvjetski i domaći tajkuni, uvjereni su da su jači od Prirode: imaju novac koji će omogućiti njihovom potomstvu dobar život. No, ovo nije film o James Bondu: neće biti tajanstvenih otoka, dvoraca i sličnih mjesta za život super bogatih, jer neće biti ni Zemlje kakvu je danas poznajemo.