Ugledni BPM mislilac Terry Schurter razlaže pojmove poslovnih procesa i podprocesa i stavlja ih u kontekst upravljanja poslovnim procesima

Glavni analitičar u tvrtki BPM Group Terry Schurter pozabavio se problematikom definiranja proces u kontekstu poslovanja poslovnim procesima, odnosno BPM-a (Business Process Management). Schurter naime tvrdi da ne postoje široko prihvaćene definicije vrsta i podvrsta „procesa“ u BPM-u. On to objašnjava time što BPM postoji prije svega u poslovnoj praksi, što znači da se definicije utvrđuju konsenzusom, a ne znanstvenim metodama. No on utvrđuje određena pravila koja se mogu primijeniti na vrste i podvrste poslovnih procesa, a koja se baziraju na (opet) konsenzusu najznačajnijih BPM mislilaca. Takva pravila mogu otkloniti velik dio zabune koja se povezuje s definiranjem poslovnih procesa.

„Proces leži u samome srcu BPM-a, no postoji korjeniti nesporazum u smislu definicije 'procesa' u kontekstu BPM-a“, kaže Schurter.

Prateći stanje tijekom niza godina o događajima vezanim za uvođenje ISO 9001, odnosno sustava za upravljanje kvalitetom, u hrvatske firme, sve više sam uvjeren da je ključni stav u firmama koje su implementirale ISO 9001 i sukladno s time osigurale i certifikat, obična gnjavaža, maltretiranje zaposlenika, brdo papirologije, manji ili veći trošak, a za uzvrat nikakva korist. Najčešći odgovor će se dobiti od zaposlenika da su se morali  certificirati za ISO 9001 jer inače ne mogu učestvovati na natječajima. Netko se sjetio da certifikat ISO 9001 predstavlja jedan od nezaobilaznih elemenata u natječajima. Taj „genije“ koji se toga sjetio, u svakom slučaju nema pojma što je to ISO 9001, u koju svrhu se uvodi, i kakav je odnos one firme koje ga ima i one koja ga nema. Ta činjenica nepromišljenog (i glupog) zahtjeva je bitno doprinijela činjenici besmislenosti implementacije ISO 9001, formalnom uvođenju sustava za upravljanje kvalitetom. Za te slučajeve osiguranja certifikata ISO 9001 se potpunom slažem sa stavom zaposlenika koji misle da je to gnjavaža, maltretiranje zaposlenika, brdo papirologije, manji ili veći trošak, a za uzvrat nikakva korist. Čak stječem utisak da je izdavanje i prihvaćanje certifikata ISO 9001 business koji nije pod nikakvom kontrolom i da je u velikom broju slučajeva obmana.

To se bitno kosi sa mojim uvjerenjem i saznanjima o značaju ISO 9001 i njegovoj vrijednosti za firmu. Zato se sa pravom čovjek treba upitati: TREBA LI U OPĆE ISO 9001 CERTIFICIRATI U FIRMI? Ako se uzme u obzir besmislena obveza mogućnosti učešća na natječaju, onda je odgovor u svakom slučaju da. Ako je to jedini razlog za certificiranje ISO 9001, onda razumijem menadžment kojemu je u tom slučaju stalo samo da dođe do certifikata za što manju cijenu i napor. Taj razlog uvođenja ISO 9001 je toliko jak da svaki suvisli razlog uvođenja više nije bitan. Bojim se da su se u taj začarani krug formaliziranja certifikata ISO 9001 uključile i certifikacijske kuće.

Prema obrazovnoj shemi EOQ za niz sustava upravljanja postoji između ostalog i službeni profil MENADŽER. Tako postoji Menadžer za sustave upravljanja kvalitetom, Menadžer za sustave upravljanja informacijskom sigurnošću, Menadžer za upravljanje zaštitom okoliša, itd. Svi oni u prefiksu imaju i dodatak EOQ ako je školovanje i osobna certifikacija provedena po pravilima EOQ organizacije. No, za ovaj tekst to nije bitno.

Što je bitno?

Bitna je riječ menadžer. Ona je u nekim tvrtkama (naročito velikim) problematična. Zašto? Zato što su menadžeri u pravilu u takvim tvrtkama privilegirani u smislu najtajnijih plaća, menadžerskih ugovora, kreditnih kartica, mobitela, automobila, i što svega ne. Ne mislim da je to loše ako tvrtka tako želi i vidi u tome prosperitet zbog kvalitetnijeg rada menadžera tog statusa. Ali, sada se pojavi neki mladac, završi školu u trajanju od 100-160 sati i koji službeno ima međunarodno priznati status menadžera za … . E, to za neke tvrtke već nije zgodno, jer kako da bude menadžer, a da nema sve te privilegije koje u tvrtki trebaju normalno imati pravi menadžeri.

Peter Senge u Zagrebu
Jučer, 25.05.09., gostovao je Peter Senge u Zagrebu. Prvi SoL SEE Forum pod nazivom „Crisis - Threats & Opportunities" imao je zavidan broj sudionika, usprkos cijeni od 2.400 kn. Većina prisutnih odabrala je rad u radionici „Managing in Downturn", tj. kako upravljati u ova krizna vremena. Moj odabir bio je „Sustainability, global and local". Senge je bio standardno dobar (pretpostavljam - prvi put sam ga a slušala). Ono čime sam bila zatečena bili su komentari sudionika. Naglašavam da se radi o vrlo obrazovanim poslovnim ljudima, polaznicima i diplomantima raznih poslovnih škola iz Zagreba. Mali dio njih bio je upoznat s određenim konceptima kao sustavno razmišljanje (systems thinking) ili ljestvica zaključivanja (decision ladder). U grupi o održivom razvoju, nitko nije znao što je održivi razvoj. Dvojica su odabir napravila jer rade u turizmu i želja im je promovirati „netaknutu prirodu" mjesta iz kojih dolaze! Po komentarima „menadžera" iz najmasovnije radionice, mislim da je Senge naišao na gluhe uši. Većina iskreno misli da to što on priča nije primjenjivo kod nas jer smo mi nešto drugo. Po običaju, Hrvati su uvijek nešto drugo (fantastični, bolji, ljepši, pametniji...). Evo nekih bisera: •Lider je vođa koji nam je potreban - čvrsta ruka! •Kriza je idealna da se otpuste lijeni radnici •Tko to kaže i može znati da će se, ako ne smanjimo stakleničke plinove, temperatura podignuti za 2 stupnja?
•Kako se uopće zna kakvi su bili uvjeti na Zemlji prije pojave čovjeka?
•Sve je to jako upitno, a osim toga, Hrvatska je jako mala i ima malo smeća