Do nedavno nisam imala pojma da u Hrvatskoj već jaaaako dugo izlazi časopis „Polimeri“ koji je namijenjen promociji i slavljenju svega plastičnoga. Zaprepastili su me članci u nedavnom izdanju jer mi je zaista teško vjerovati da ljudi koji u njemu pišu ne vide dalje od svoje struke ili branše. Još više sam šokirana člankom M. Rujnić-Sokele „Je li moguć život bez plastike?“ u dijelu časopisa koji se naziva Zaštita okoliša i zdravlja. Autorica bez imalo krzmanja zaključuje slijedeće:

„Odgovor na pitanje iz naslova  članka je jasan – ne, život bez plastike nije moguć………….. Plastični proizvodi, a posebno plastična ambalaža, uz današnji su način života nužni."

No, moje čuđenje nije na mjestu. Sve oko nas slavi plastiku. Ljudi misle da se bez plastike ne može i nesmiljeno „plastificiraju“ sve oko sebe.  Naši „stručnjaci“ ne žele ili ne vide dalje od onoga što su davno naučili. Naime, problem razgradnje plastike je daleko veći nego što mislimo. Najbolji primjer su polietilenske vrećice u koje dnevno trpamo sve što kupujemo, te čak i plaćamo za tu „privilegiju“. Vrećice uzrokuju česta začepljenja, od vodovodnih cijevi do morskih kornjača koje misle da su to meduze. Kako je rasla svijest o neuništivosti plastičnih vrećica i šteti koju čine u okolišu, proizvođači su počeli nuditi bio razgradive vrećice. One su, većinom, načinjene od mješavine celuloze i polimera. Nakon razgradnje celuloze, ostaje na tisuće gotovo nevidljivih plastičnih dijelova. Neke se razgrađuju, navodno, u kompostu, na visokoj temperaturi. Možda je to točno, ali prvo moraju dospjeti u kompost. Sigurno je da se uopće ne razgrađuju na plažama, u moru ili na divljim odlagalištima kojih, u Hrvatskoj, ima bezbroj.  

Utvrđeno je da se većina plastike koja završi u moru „melje“ u sve manje i manje dijelove. Tako male da ih se ne vidi golim okom. More ih nanosi na kopno (nema plaže na svijetu koja nije „plastificirana“) ili ih progutaju morski organizmi i kroz hranidbeni lanac dolaze do nas. Plastika postaje sve sitnija, a problemi koje uzrokuje sve krupniji.

Zemlje koje, kao Hrvatska, nemaju nikakvu viziju zaštite okoliša i njegovog očuvanja, svojim nemarom i pohlepom uskoro će postati slične zemljama koje su istu grešku načinile 30, 40 godina ranije. Gledajući pompozne objave koliko je cruisera uplovilo u Dubrovačku luku, imam osjećaj da živim u nekoj primitivnoj zajednici koja mari samo za profit. Do sada nikada nije objavljen podatak o tome koliko smeća ostave ti ogromni brodovi  u Jadranskom moru. Čini se da to nikome nije važno, ali bliži se čas kada Jadran više neće biti ni plav ni čist. Pitanje je da li je to i sada, s obzirom da spomenuti komadići plastike, nošeni strujama i vjetrovima, dospijevaju u sva mora svijeta. Mi ih samo ne želimo vidjeti, ali to je neka druga priča.