Do nedavno nisam imala pojma da u Hrvatskoj već jaaaako dugo izlazi časopis „Polimeri“ koji je namijenjen promociji i slavljenju svega plastičnoga. Zaprepastili su me članci u nedavnom izdanju jer mi je zaista teško vjerovati da ljudi koji u njemu pišu ne vide dalje od svoje struke ili branše. Još više sam šokirana člankom M. Rujnić-Sokele „Je li moguć život bez plastike?“ u dijelu časopisa koji se naziva Zaštita okoliša i zdravlja. Autorica bez imalo krzmanja zaključuje slijedeće:

„Odgovor na pitanje iz naslova  članka je jasan – ne, život bez plastike nije moguć………….. Plastični proizvodi, a posebno plastična ambalaža, uz današnji su način života nužni."

Na nedavno održanom 53. EOQ kongresu o kvaliteti u Cavtatu svi plenarni govornici i panelisti su, u okviru svoje teme, govorili o okolišu i načelima održivog razvoja. U Zagrebu je Peter Senge govorio o utjecaju okoliša na ekonomiju, privređivanje, ekonomski rast, poslovanje tvrtki. Obama o ovoj temi govori barem jednom tjedno. Koliko često o tome govori naš/a premijer/ka? Odgovor je „nikada“. Okoliš i održivi razvoj za Hrvatske su mega umove sinonim za „zelene“ aktiviste, a aktivizam je prljava rabota u državi meda i mlijeka.

Prevladava uvjerenje kako smo mali zagađivači i da o nama ne ovisi stanje ostatka svijeta. Nemam uvid u programe naših fakulteta, pa ne znam koliko su okoliš i njegova zaštita uključeni u kolegije. Jedan dio mlade populacije svjestan je ovih problema, no većina ne razmišlja o tome. Oni, na primjer, nesmanjenom žestinom piju pivo proizvedeno u pivovari čija je ekološka bahatost uzrokovala smrt jednog čovjeka. Pivovara nije pretrpjela štetu i sramotu, njezino pivo nije bojkotirano. Dapače, nedavno je „dobila“ certifikat ISO 14001, iako se čini da nije promijenila svoju „brigu“ za okoliš. To je za nas nevažno jer, eto, zapošljava se puno ljudi, generira se profit, netko ima koristi. Dok su razvijene industrijske zemlje svijeta, u koje, prema kriterijima, spada i Hrvatska, zaokupljene zaštitom okoliša i održivim razvojem, Hrvatska je zaokupljena prvobitnom akumulacijom kapitala. Evropa je u 21-om stoljeću, Hrvatska  u 19-om. Zato naši političari i ekonomisti nikada ne govore o ovim gorućim temama, već veleumno poučavaju osnove ekonomije i kapitalizma. Javnost, sva sretna što je u kapitalizmu, bjesomučno kupuje neuništive PVC vrećice trgovačkih lanaca. Ne znaju bolje, a netko se brine ni da ne saznaju. Vrećica košta 50 lipa, pa što se izgubilo na povratu boca, zaradi se na prodaji vrećica! Prekomjerni profit jedini je kriterij uspješnosti za naše ekonomiste i političare. Umjesto da od Hrvatske stvorimo nezagađeni brand, da počnemo na pametan način koristiti ono što nam priroda tako izdašno i dobrohotno daje, da to čuvamo i njegujemo, mi sve uništavamo. Izgleda, nije važno kako će ovdje živjeti naša djeca i njihova djeca. Bahati kapital, bjelosvjetski i domaći tajkuni, uvjereni su da su jači od Prirode: imaju novac koji će omogućiti njihovom potomstvu dobar život. No, ovo nije film o James Bondu: neće biti tajanstvenih otoka, dvoraca i sličnih mjesta za život super bogatih, jer neće biti ni Zemlje kakvu je danas poznajemo.

Čujem da su u jednom važnom ministarstvu uveli snažne mjere štednje: zaposlenici više ne mogu besplatno piti vodu iz rashladnih aparata, već potrošnju moraju plaćati. Vjerojatno će se početi štedjeti i s WC papirom (samo 2 listića po zaposlenome) i sapunom, papirnatim ručnicima itd. Na kraju godine uštede će biti strašno velike – između 5 i 10.000 kn. Malo je, ali veseli! Na žalost, ovo je tipičan primjer štednje na hrvatski način. Za ovakve poteze nije potrebna pamet i znanje. Linearno pogađaju sve, pa se nitko neće buniti, te „dokazuju“ kako se zbilja štedi. U Hrvatskoj je privid daleko važniji od stvarnosti. Car je već odavno gol, ali nitko to ne želi priznati! No, nisu državne institucije jedine koje tako štede. Slično štede i privatne firme. Umjesto da se uštede postižu kroz racionalizaciju poslovanja, smanjenje troškova (ne)kvalitete i poboljšanje procesa, radije se štedi na WC papiru i ljudima. Naime, prve mjere „štednje“ u doslovce svim poduzećima u Hrvatskoj bile su ukidanje ili drastično smanjenje sredstava namijenjenih za edukaciju zaposlenika i otpuštanje. Do sada,u novinama, nisam naišla niti na jednu vijest kako se poboljšanjem nekih od procesa omogućuje veća ili manja ušteda. Pitam se, kako to da firme koje imaju sustav kvalitete (ISO 9001:2008) niti ne pomišljaju smanjiti troškove kvalitete i time racionalizirati svoje poslovanje, već prvo ukidaju edukaciju i otpuštaju? Kriza, recesija ili ovo što nas je snašlo, nisu opravdanje. Da li će auditorske kuće zažmiriti i nastaviti s potvrdama sustava koji zapravo to nisu?

Kvaliteta u turizmu
Započela je sezona brojanja „turista" - svake osobe koja prijeđe granicu u ljetnim mjesecima. Nema TV dnevnika bez izvještaja o broju noćenja, nadčovječnim naporima ugostitelja i hotelijera da privuku ili zadrže još jednog Hansa, Olega ili Veru. Moramo im se diviti kako su, usprkos svemu (čemu????!!) uspjeli zadržati razinu cijena i ponuditi dodatne, zanimljive „sadržaje". Sve to rade ad hoc, nema  plana, u turizmu su prepametni za planiranje. Nema ni marketinga i strategije, odmah se skače u propagandu. Iako se ne zna: •Tko su posjetioci koji dolaze u Hrvatsku (demografski i geografski podaci)
•Koje i kakve usluge žele i očekuju u Hrvatskoj (smještaj, zabava, kultura, sport itd.)
•Koliko su spremni platiti za očekivanu uslugu
•Kako definiraju kvalitetu usluge
Ovakvo jednostavni i banalno istraživanje tržišta omogućava bolje određivanje marketinških ciljeva i strategija. Stalno povećanje broja noćenja ne može biti jedini relevantni cilj. Ciljevi u uslužnim djelatnostima moraju biti i kvalitativni. Nikada u kontekstu turizma ne čujemo riječi „posjetilac, kupac, korisnik, potreba, želja, zahtjev, zadovoljstvo, pokazatelji, mjerenje, poboljšanje". Kulture kvalitete uslužnih djelatnosti nema. Kvaliteta usluge možda postoji nekoliko mjeseci u godini, samo prema strancima. Kvaliteta se vježba svaki dan, prema svakome, sve dok ne postane sastavni dio poslovanja. Uslužne djelatnosti odmakle su tako daleko da je pitanje da li možemo korisnicima turističkih usluga ponuditi kvalitetu koju traže: visoku razinu usluge po niskoj cijeni. Da, upravo tako: visoka kvaliteta za nisku cijenu, to je ono što kupac uvijek traži (podsjećam: kvaliteta je besplatna).

Peter Senge u Zagrebu
Jučer, 25.05.09., gostovao je Peter Senge u Zagrebu. Prvi SoL SEE Forum pod nazivom „Crisis - Threats & Opportunities" imao je zavidan broj sudionika, usprkos cijeni od 2.400 kn. Većina prisutnih odabrala je rad u radionici „Managing in Downturn", tj. kako upravljati u ova krizna vremena. Moj odabir bio je „Sustainability, global and local". Senge je bio standardno dobar (pretpostavljam - prvi put sam ga a slušala). Ono čime sam bila zatečena bili su komentari sudionika. Naglašavam da se radi o vrlo obrazovanim poslovnim ljudima, polaznicima i diplomantima raznih poslovnih škola iz Zagreba. Mali dio njih bio je upoznat s određenim konceptima kao sustavno razmišljanje (systems thinking) ili ljestvica zaključivanja (decision ladder). U grupi o održivom razvoju, nitko nije znao što je održivi razvoj. Dvojica su odabir napravila jer rade u turizmu i želja im je promovirati „netaknutu prirodu" mjesta iz kojih dolaze! Po komentarima „menadžera" iz najmasovnije radionice, mislim da je Senge naišao na gluhe uši. Većina iskreno misli da to što on priča nije primjenjivo kod nas jer smo mi nešto drugo. Po običaju, Hrvati su uvijek nešto drugo (fantastični, bolji, ljepši, pametniji...). Evo nekih bisera: •Lider je vođa koji nam je potreban - čvrsta ruka! •Kriza je idealna da se otpuste lijeni radnici •Tko to kaže i može znati da će se, ako ne smanjimo stakleničke plinove, temperatura podignuti za 2 stupnja?
•Kako se uopće zna kakvi su bili uvjeti na Zemlji prije pojave čovjeka?
•Sve je to jako upitno, a osim toga, Hrvatska je jako mala i ima malo smeća