Čujem da su u jednom važnom ministarstvu uveli snažne mjere štednje: zaposlenici više ne mogu besplatno piti vodu iz rashladnih aparata, već potrošnju moraju plaćati. Vjerojatno će se početi štedjeti i s WC papirom (samo 2 listića po zaposlenome) i sapunom, papirnatim ručnicima itd. Na kraju godine uštede će biti strašno velike – između 5 i 10.000 kn. Malo je, ali veseli! Na žalost, ovo je tipičan primjer štednje na hrvatski način. Za ovakve poteze nije potrebna pamet i znanje. Linearno pogađaju sve, pa se nitko neće buniti, te „dokazuju“ kako se zbilja štedi. U Hrvatskoj je privid daleko važniji od stvarnosti. Car je već odavno gol, ali nitko to ne želi priznati! No, nisu državne institucije jedine koje tako štede. Slično štede i privatne firme. Umjesto da se uštede postižu kroz racionalizaciju poslovanja, smanjenje troškova (ne)kvalitete i poboljšanje procesa, radije se štedi na WC papiru i ljudima. Naime, prve mjere „štednje“ u doslovce svim poduzećima u Hrvatskoj bile su ukidanje ili drastično smanjenje sredstava namijenjenih za edukaciju zaposlenika i otpuštanje. Do sada,u novinama, nisam naišla niti na jednu vijest kako se poboljšanjem nekih od procesa omogućuje veća ili manja ušteda. Pitam se, kako to da firme koje imaju sustav kvalitete (ISO 9001:2008) niti ne pomišljaju smanjiti troškove kvalitete i time racionalizirati svoje poslovanje, već prvo ukidaju edukaciju i otpuštaju? Kriza, recesija ili ovo što nas je snašlo, nisu opravdanje. Da li će auditorske kuće zažmiriti i nastaviti s potvrdama sustava koji zapravo to nisu?