Prema obrazovnoj shemi EOQ za niz sustava upravljanja postoji između ostalog i službeni profil MENADŽER. Tako postoji Menadžer za sustave upravljanja kvalitetom, Menadžer za sustave upravljanja informacijskom sigurnošću, Menadžer za upravljanje zaštitom okoliša, itd. Svi oni u prefiksu imaju i dodatak EOQ ako je školovanje i osobna certifikacija provedena po pravilima EOQ organizacije. No, za ovaj tekst to nije bitno.

Što je bitno?

Bitna je riječ menadžer. Ona je u nekim tvrtkama (naročito velikim) problematična. Zašto? Zato što su menadžeri u pravilu u takvim tvrtkama privilegirani u smislu najtajnijih plaća, menadžerskih ugovora, kreditnih kartica, mobitela, automobila, i što svega ne. Ne mislim da je to loše ako tvrtka tako želi i vidi u tome prosperitet zbog kvalitetnijeg rada menadžera tog statusa. Ali, sada se pojavi neki mladac, završi školu u trajanju od 100-160 sati i koji službeno ima međunarodno priznati status menadžera za … . E, to za neke tvrtke već nije zgodno, jer kako da bude menadžer, a da nema sve te privilegije koje u tvrtki trebaju normalno imati pravi menadžeri.

Nedavno sam se našao s jednim kolegom na kavi i priča mi događaj:

On: Prijatelju, nisam prošao na tenderu, o kojem sam ti govorio, za uvođenje sistema upravljanja!

Ja:  U čemu si bio slabiji od pobjednika?

Na ovaj blog me je ponukao komentar na forumu od korisnika Dejan82 (http://kvalis.com/forum/4-qms/133-eksterni-interni-auditori-kvaliteta?limit=6&start=6) koji je generalno postavio pitanje relevantnosti ISO standarda u modernim organizacijama. Uz to, dao je primjer svoje organizacije u kojoj je ISO „preslab“ za njihove interne zahtjeve  i ciljeve. Ja neću prepričavati taj komentar s foruma, ali preporučam da se pročita jer je interesantan i koristan. 

Daljnje čitanje ovog moga bloga se temelji na pretpostavci da ste pročitali taj komentar.

Kao prvo, apsolutno se slažem sa svime što je Dejan82 napisao u svom komentaru na forumu, posebno promatrajući to s njegove točke gledišta. Međutim, smatram da ipak treba neke stvari prokomentirati, da ne bi slučajno netko krivo zaključio.

Do nedavno nisam imala pojma da u Hrvatskoj već jaaaako dugo izlazi časopis „Polimeri“ koji je namijenjen promociji i slavljenju svega plastičnoga. Zaprepastili su me članci u nedavnom izdanju jer mi je zaista teško vjerovati da ljudi koji u njemu pišu ne vide dalje od svoje struke ili branše. Još više sam šokirana člankom M. Rujnić-Sokele „Je li moguć život bez plastike?“ u dijelu časopisa koji se naziva Zaštita okoliša i zdravlja. Autorica bez imalo krzmanja zaključuje slijedeće:

„Odgovor na pitanje iz naslova  članka je jasan – ne, život bez plastike nije moguć………….. Plastični proizvodi, a posebno plastična ambalaža, uz današnji su način života nužni."

Na nedavno održanom 53. EOQ kongresu o kvaliteti u Cavtatu svi plenarni govornici i panelisti su, u okviru svoje teme, govorili o okolišu i načelima održivog razvoja. U Zagrebu je Peter Senge govorio o utjecaju okoliša na ekonomiju, privređivanje, ekonomski rast, poslovanje tvrtki. Obama o ovoj temi govori barem jednom tjedno. Koliko često o tome govori naš/a premijer/ka? Odgovor je „nikada“. Okoliš i održivi razvoj za Hrvatske su mega umove sinonim za „zelene“ aktiviste, a aktivizam je prljava rabota u državi meda i mlijeka.

Prevladava uvjerenje kako smo mali zagađivači i da o nama ne ovisi stanje ostatka svijeta. Nemam uvid u programe naših fakulteta, pa ne znam koliko su okoliš i njegova zaštita uključeni u kolegije. Jedan dio mlade populacije svjestan je ovih problema, no većina ne razmišlja o tome. Oni, na primjer, nesmanjenom žestinom piju pivo proizvedeno u pivovari čija je ekološka bahatost uzrokovala smrt jednog čovjeka. Pivovara nije pretrpjela štetu i sramotu, njezino pivo nije bojkotirano. Dapače, nedavno je „dobila“ certifikat ISO 14001, iako se čini da nije promijenila svoju „brigu“ za okoliš. To je za nas nevažno jer, eto, zapošljava se puno ljudi, generira se profit, netko ima koristi. Dok su razvijene industrijske zemlje svijeta, u koje, prema kriterijima, spada i Hrvatska, zaokupljene zaštitom okoliša i održivim razvojem, Hrvatska je zaokupljena prvobitnom akumulacijom kapitala. Evropa je u 21-om stoljeću, Hrvatska  u 19-om. Zato naši političari i ekonomisti nikada ne govore o ovim gorućim temama, već veleumno poučavaju osnove ekonomije i kapitalizma. Javnost, sva sretna što je u kapitalizmu, bjesomučno kupuje neuništive PVC vrećice trgovačkih lanaca. Ne znaju bolje, a netko se brine ni da ne saznaju. Vrećica košta 50 lipa, pa što se izgubilo na povratu boca, zaradi se na prodaji vrećica! Prekomjerni profit jedini je kriterij uspješnosti za naše ekonomiste i političare. Umjesto da od Hrvatske stvorimo nezagađeni brand, da počnemo na pametan način koristiti ono što nam priroda tako izdašno i dobrohotno daje, da to čuvamo i njegujemo, mi sve uništavamo. Izgleda, nije važno kako će ovdje živjeti naša djeca i njihova djeca. Bahati kapital, bjelosvjetski i domaći tajkuni, uvjereni su da su jači od Prirode: imaju novac koji će omogućiti njihovom potomstvu dobar život. No, ovo nije film o James Bondu: neće biti tajanstvenih otoka, dvoraca i sličnih mjesta za život super bogatih, jer neće biti ni Zemlje kakvu je danas poznajemo.